uvijek će biti poseban. jer je. mislim da s nikim neću osjetiti ono što sam osjetila s njim. znam da sam pretjerala. znam da moram stat. ali bojim se. već sad je sve drukčije kad se vidimo. nije kao prije. znam da je tako bolje, jer ionako nema smisla, ali... ne mogu. ne znam. nekad se čini jednostavno. nekad prođe dan. prođe par dana i sve se čini super. a onda dođe dan kad ne mogu. kad mi sjećanja ne daju mira. kad naviru jedno za drugim. ona lijepa i ona manje lijepa. ona slika njega s njom. i ona slika mene s njim. sve mi se vrti po glavi i ne znam kako da to zaustavim. pjesma. iznenada. on. kad ga najmanje očekujem. pojavi se razočaranje jer sama sebi obećam nešto što na kraju ne izvršim. rasplačem se na dragu pjesmu. razmišljam i mučim samu sebe stvarima koje nemaju veze s vezom. ali kako da prestanem. stvarno pokušavam. i stvarno se trudim. i valjda to i želim. prestati. jer valjda znam da se namam čemu nadati. valjda znam. ali teško je. jer je bilo ...drugačije. lijepo. posebno. nebi trebala toliko razmišljati o svemu tome. ali ne mogu. kad sve podsjeća. i kad želim i kad ne želim... i ono danas. i ono u nedjelju. i uvijek. pojavi se nešto (ili netko) što mene podsjeti. i u tom trenutku opet počnem razmišljati o svemu. podsjeti me na onu večer.i ne znam. sad mi se to mota po glavi i ne mogu prestat razmišljat o tome. kad je bilo tako... lijepo. i vjerojatno se neće ponoviti. nikad. ma ne znam. poseban je. meni savršen. a ne smije biti. jer ne može biti. jer je sve tako nemoguće. i komplicirano. i bezveze. i moram prestat. i oću. samo ne znam kad. kad ću skupit snage da kažem da sam sigurna da želim prestat sa svim tim glupostima. prestat se nadat. prestat razmišljat o njemu. ne znam. |
nemam baš inspiracije, ali potrudit ću se da napišem kakav-takav post. ne pitajte me da pišem vesele postove. ne mogu. meni je blog uglavnom mjesto gdje se mogu ispuhat kad sam tužna, ljuta, živčana... a to mogu ako napišem što me muči... tako da - niš od veselog posta. sorry. |
Jedan je trenutak dovoljan da promjeni sve. Sva naša uvjerenja i mišljenja. Zbog jednog trenutka razlike su postale nevažne, a ja sam postala onakva kakva nisam htjela postati. On je postao centar mog svijeta. Teško mi je to priznati, jer uvijek svima govorim-ne može se sve vrtjeti oko njega, a sada sam ja to sebi dopustila. Dopustila sam si da on kontrolira moje raspoloženje. Da se stalno nadam da ću ga vidjeti, da stalno razmišljam o njemu... Ne želim biti takva. Jer jednostavno nema smisla. Jer je jadno. Jer znam da on i ja ne možemo biti zajedno i jer znam da on i ja nećemo biti zajedno. Znam to, ali si ne želim priznat. Znam to, ali i dalje živim u nekom svom svijetu, svijetu mašte i snova. Lako je drugima prodavat savjete, ali to primijeniti na sebi... Eh, to je već problem. Znam da je glupo i da čim dalje idem to postaje sve gluplje. Svjesna sam toga da sam prije 'trenutka' normalno razmišljala. Micala sam se od njega, jer si nisam htjela dopustiti da mi se počne sviđat...još više. Ali kasnije se više nisam mogla (a ni htjela) oduprijeti i dopustila sam sama sebi da počnem razmišljat kako bi moglo bit... Dopustila sam mu da mi se približi. Dopustila sam sebi da zanemarim sve razlike. Jednostavno sam sama sebi dopustila da se ... zaljubim ... Nisam trebala i nisam smjela. I onda sam počela glupo razmišljat i nadat se nemogućemu. Nadat se njemu. I koliko god mi je to sad jasno, toliko ne znam kako da se izvučem iz svega toga. Kako da zaboravim sve one savršene trenutke, kako da zaboravim njegove riječi... Kako kad je on meni... savršen. Kako kad sam zbog njega promijenila mišljenje. Zbog njega je ta razlika postala nevažna. Zbog njega je sve postalo nevažno. Sve. Ne želim ovako razmišljat. Ne želim da on bude najvažniji. Jer nije. Jer ne može biti. Ne želim se stalno nadat njemu. I želim i drugima dopustiti da mi se približe. A ja svih uspoređujem s njim. I nitko ga nije dostojan. Ne želim to! Želim malo zaboravit na njega. Pokušavam to već nekih tjedan dana... Ali i ne ide mi baš. Pokušavam maknut od sebe sve što me podsjeća na njega... Ali mene i najgluplja sitnica podsjeti. A i ako me ništa ne podsjeti, ja se ga sama sjetim. Tek tako. Bez nekog posebnog razloga. Ne znam... |
Vezati cu sjecanja |
nekad se neke sTvari jednosTavno ne dogode… iako mi To očekujemo i nadamo se Tome… iako svi „znakovi“ upućuju na To. jedan Trenutak i sve padne u vodu. a možda je Tako bolje. vjerojaTno je… zapravo, sigurno je. ali Tada se Tako ne čini. Tada je želja jača od razuma… i onda sebi ne želimo priznaTi da je To, ipak, bolje, puno bolje za nas… kada nešTo želimo Toliko da nam nije biTno apsoluTno ništa, niTi mišljenje drugih, niTi razlike, nišTa šTo nas razdvaja od osTvarenja naše želje, Tada ni To da je To bolje za nas ne znači nišTa. a ja To stvarno želim… uvijek je Tako. kada se nečemu nadamo, To se ne dogodi, a dogodi se kada To najmanje očekujemo… i onda nas usreći, kao nišTa doTad. onda želimo još, više… ali ne može sve biTi kako mi želimo. bilo bi presavršeno. ah. duboko u sebi znam da ću ovako lakše preći preko Toga. možda. da će ovako sve biTi lakše. i znam da ovo moram kad-Tad proživljavaTi, pa onda bolje sad, jer bi kasnije bilo još Teže. možda. ali znam i To da dio mene jednosTavno ne prihvaća isTinu i živi po nekim svojim pravilima. i da me jedim djelom nije briga za razlike i sTvarnosT. i da Tim djelom silno želim. i želim njega kriviT za sve… ali sama sam si kriva. nisam To Trebala dopusTiTi. oni su svi isTi i uvijek mi To naprave… odu. a ja sam Ta koja je na To Trebala misliTi prije. da. nisam Tužna ili Tako nešTo, samo mi je puno Toga na pameTi, pa se moram negdje ispuhaT. |
Sreli su se u savršenom trenutku, između dvije tame… Znali su da ne mogu biti zajedno, jer su okolnosti okrutne. No sudbina ih je neprestano vodila na ista mjesta. Kada bi se sreli provodili bi vrijeme uživajući u savršenstvu trenutaka. Jednom je on odlučio suprotstaviti se realnosti i krenuo je do svoje drage… Ona ga je gledala milo kao dijete, što je zapravo i bila. Njemu nije bilo važno što je ona dijete. On je znao da su njihove duše srodne i da će kad-tad biti zajedno, zauvijek, sretni. I da će tada njegov život biti potpun i savršen. No ona nije još bila spremana na to. Bojala se. Svega. Razlike, reakcije okoline, neprihvaćanja… Ipak, i ona je znala da je on taj kojeg je čekala. Da je on njezin dragi i da su si suđeni. Svejedno ga je odbila i tužna otišla kući… S razmišljanjem kako joj je drago što joj je prišao, ali s boli u srcu jer ga je morala odbiti. Nije znala kad će ga ponovno sresti, ali to je silno željela. |
Dnevnik.hr
<
srpanj, 2007
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv